....u ovom trenutku

[klokan]

[klokan]

Zena je dobro najvece u ljudi,
(ludost je reci da to nije tako)
ona nam daje zivot, dobro svako,
ona nam cesto smrt i otrov nudi.

Mirno se nebo u oku joj budi,
a mnogo puta paklu je jednako;
svijet vrijednost njenu uocava lako,
a covjek pati od podle joj cudi.

Ona krv daje, zivot nam podari,
i Bog ne stvori od nje ludje stvari:
sad andjeo je, sad gora od zmije.

Voli pa mrzi, miluje pa mrvi,
i zena, to je ko pustanje krvi
sto katkad spasi, a katkad ubije.

[klokan]

A sta drugo raditi
U hladnoj noci kad si sam
Nego uz toplinu koju siri vatra
I treperavu svjetlost svijeca
Sa casom vina u ruci
Citati....

Mika Antic

Senka

Zbog svega sto smo najlepse hteli
hocu uz mene nocas da krenes,
ma bili svetovi crni ili beli,
ma bili putevi hladni il vreli,
nemoj da zalis ako svenes.

Hocu da drzis moju ruku,
da se ne boljis vetra i mraka,
uspavana i kad kise tuku,
jednako krhka, jednako jaka.

Hocu uz mene da se svijes,
korake moje da uhvatis,
pa sa mnom bol i smeh da pijes
i da ne zelis da se vratis.

Da sa mnom ispod crnog neba
pronadjes hleba komadic beli,
pronadjes sunca komadic vreli,
pronadjes zivota komadic zreli.
Il crknes, ako crci treba,
zbog svega sto smo najlepse hteli.

[klokan]

NApolju snijeg, u ruci casa vina i pjesma

[klokan]

[klokan]

Zelim vam mirnu, lijepu i laku noc.

[klokan]

Samo da nema te proklete nostalgije

[klokan]

Upravo dosla kuci, ljudi napolju je samo -2, ali je tako hladno kako da je -10.
Upalim radio kad ono prava stvar za zagrijavanje.

[klokan]

Zal Kopp - Kad tisina neba zajeca u meni




Kad tišina neba tiho zajeca u meni,
šutim i ne žalim se, već promatram
drhtanje zvijezda kako se razmiče.
Ne vidim tvoje razmažene obline,
samo slutim tajnu tvog odlaska
i jednostavno šutim u našoj postelji.
Odsutna si i što da kažem na to?
Da plačem? Da se plačem branim?
Ne, kroz portret našeg vremena
u kojem su naši koraci bojali ulice,
napuštam vjetrove i sazviježđa,
i udišem mirise nevidljivih zanosa.

Kad tišina neba tiho zajeca u meni,
grlim te u svom bolnom čekanju,
a svoje ruke kupam u tvom obrisu,
jer dok radosno zalaziš u moje pore
slušam tvoje bijelo tijelo u sebi.
Ne molim ga tugom, već kličem
i svu noć uzvikujem njegov dolazak.
Tako slažem i uzdahe u osmjeh,
a poljupce što te traže i tebe hoće,
uvjeravam kako zaista postojiš.
Znam, pronaći će latice cvijeća
i na gnijezdima ptica usne sviti.

Kad tišina neba tiho zajeca u meni
pokušavam dokučiti svježinu polja,
to vječno proljeće u mojim zjenicama,
jer bez njih kao da ti se ne divim,
tebi koja si u njihove brazde zasjela!
Ta ista polja na kojima duša plamti,
navikla na suncokrete tvoga pogleda,
drijemaju ispod neba naših milovanja.
Pružam se po njihovoj toploj mekoći
i kao tvoj ljubavnik, odsutna moja,
bez obzira što te nema, ne plačem,
jer zašto da se plačem branim?

Kad tišina neba tiho zajeca u meni
u dubokoj noći otvaraš moje srce,
i odjednom kao bistri korak srne
rastrčavaš ruke mojim bunilom.
Neprestano žuboriš i prstima ječiš,
a tvoj dah s lakoćom preskače kožu.
Sva ta svila što me tišinom slatko dira,
dašće u plavim kapima moga znoja,
i obliven tvojim vrućim stenjanjem,
uspinjem se sretan među tvoje grudi,
i pomiješan s oblacima toplog neba,
podižem grane jablana nad posteljom.

Kad tišina neba tiho zajeca u meni,
cijelu noć sam žedan tvoga tijela,
cijelim tijelom sam kroz noć žedan.
I dok te ispijam golu nasred mjesečine
opijam se tvojim slatkim mirisom.
A kad s glasom jutra osvanu nemiri,
ponovno složim čežnju u tvoje kose
i zašutim, jer si u stvari odsutna.
Što da kažem na to? Da plačem?
Da se plačem protiv toga branim?
Ne! Sa suncem te i dalje sanjam!
Doduše strepim, ali nikako ne spavam.

[klokan]

Evo pijem kaficu i gledam kako je sinoc pao novi snijeg.




A vama zelim lijep dan ili noc.